Dopusti Kristu da te voli. Nemoj brinuti o tome što budućnost nosi. Krist želi da ga voliš danas, i da mu danas dopustiš da ti pokaže svoju ljubav. On će isto činiti sutra i zauvijek. Svaki izazov koji život nosi može biti prilika za rast u vjeri i ljubavi, te nas potaći da se još više prepustimo u brižne ruke Boga Oca.

 

Nedavno sam se vratila iz Australije gdje sam sa stotinama tisuća mladih bila na proslavi Svjetskoga dana mladih u Sydneyu (15.-20.7.). Svjetski dan mladih je okupljanje mladih katolika s Papom koje je započeo Ivan Pavao II, vjerujući da Bog na osobit način zove mlade te s uvjerenjem da mladi imaju štošta pružiti crkvi i svijetu. Tema ovogodišnjeg susreta bila je Duh Sveti i misija (iz Dj 1,8). Bio je to pravi festival vjere, hodočašće koje nas ovaj put nije odvelo na neko ‘sveto mjesto' već u grad koji je poprilično sekularan, kao i mnogi gradovi danas. No Sydney se dobro prilagodio i pripremio za naš dolazak. Ulice su bile pune natpisa dobrodošlice i pažljivo odabranih upozorenja za vozače da voze sporije i pripaze na povećani broj pješaka tijekom Svjetskog dana mladih. Grad nas je dočekao kao najbolje prijatelje, kao da smo svi, zajedno s Papom, bili neki posebni gosti vrijedni pažnje. Veliki broj volontera nam je bio od pomoći ukoliko smo trebali upute za snalaženje po gradu, ili bilo kakvu drugu pomoć. Uz svu euforiju koja je vladala gradom, uz entuzijazam i radost da možemo zajedno slaviti vjeru u Krista i pripadnost crkvi, razgovori sa drugim hodočasnicima razotkrivali bi da smo svi na putu, na vlastitom nutanjem hodočašću. Bog je imao plan sa svakim od nas osobno, kao i za crkvu. To nutarnje hodočašće vjerojatno nije započelo u Sydneyu, vec prije, u mjestima odakle smo došli: u Dublinu, Zagrebu, Singapuru, Aucklandu, Londonu, u Europi, Oceaniji ili Americi i ostalim mjestima odakle smo se kao hodočasnici uputili, kako su organizatori sa šalom rekli, “na kraj svijeta” u Sydney.

 

Moje hodočašće je djelomično započelo sa praktičnim pripremama za put. Trebalo je vjerovati da će Bog providjeti sve potrebno, a to je ponekad bilo izazovno. Zadnji tjedan pred put još nisam imala vizu za Australiju. Točnije, ujutro na sam dan puta – još nisam imala vizu! Naime, problem je bio da sam kao Hrvatica trebala predati neke dodatne ovjerene dokumente da dokažem da sam bila u školi, a ne na ratištu u 90-ima. Da sam to saznala na vrijeme, ne bilo frke ni strke, ali saznala sam to tek tri dana pred put, u petak. Uz Božju pomoć, molitvu i suradnju ne-malog broja ljudi te efikasnost zaposlenika u Ambasadi, ono naizgled beznadno i nemoguće preokrenulo se u moguće, te sam predala sve dokumente na vrijeme i dobila vizu taman pred put. To iskustvo samo je potvrdilo moju zahvalnost na ukazanoj prilici da idem u Sydney, te me je suočilo sa mojom ljudskošću i Božjom brigom i providnošću. Svaka situacija, osobito izazovna, može biti prilika za rast u vjeri.

Za razliku od izazovnih priprema za hodočašće, Australija je bila pravo osvježenje. Bila sam očarana ljepotom njenih krajolika, egzotičnim pticama u Sydneyu, Aboriđinima i njihovom bogatom umjetnošću i kulturom, ljudima koje sam upoznala, Oceanom i australskim gradovima. Sve je baš bilo nekako predivno. Tih smo tjedana nekoliko puta čuli razne ljude kako citiraju poznatog irskog pjesnika, G. M. Hopkinsa: “Svijet je prepun Božjeg veličanstva”. U ljepoti Australije to je bilo očito. Bilo je teško ne biti u divljenju pred tom ljepotom. Pitala sam se kako zemlja toliko lijepa može biti sekularna. Nisam se iznenadila kada su na bdijenju zadnju noć susreta mladi svjedočeći o darovima Duha Svetoga spomenuli Australiju govoreći o divljenju i strahopoštovanju jer ljepote Australije potiču na divljenje i strahopoštovanje prema Bogu. Pomislila sam kako “ljepota nije posesivna” (John Eldredge). U našoj kulturi koja jest posesivna, bila je to okrjepljujuća misao. Alexander Downer, anglikanac koji je bio jedan od ne-katoličkih komentatora susreta, rekao je da su “milijuni Australaca iako svjesni užitaka koje materijalne stvari pružaju, bili potaknuti prisjetiti se da postoji dublja duhovna dimenzija svakog ljudskog života”. Razmišljajući o nekim drugim kršćanskim susretima na kojima sam bila ove ili prošlih godina, shvatila sam da je Kraljevstvo Božje isto svugdje: jer Krist je isti i ne mijenja se.

Program je bio bogat i raznolik. Kateheze i misa s biskupima ujutro. Popodne predavanja, radionice, koncerti, drame, izložbe, Taizé molitve, te predstvaljanje različitih crkvenih organizacija i redova. Sve to zajedno u kombinaciji s ‘velikim susretima' kao što su doček Pape na luci Barangaroo, križni put u kojem su mladi katolički glumci snažno prikazali zadnje sate Isusovog života (s TV prijenosom), bdijenje i završna misa s Papom. Zajedništvo i poruke susreta bile su nam na ohrabrenje, no Papa nam je na završnoj misi uputio izazov:

“Dragi mladi ljudi, dopustite mi da vam postavim pitanje. Što ćete ostaviti iza sebe za nadolazeće generacije? Gradite li život na čvrstim temeljima, gradite li nešto što će opstati? Živite li na način koji otvara vrata Duhu Svetome u svijetu koji zaboravlja Boga, ili Ga čak nijeće pod izlikom krivo shvaćene slobode? Kako koristite darove koji su vam dani, ‘snagu' koju je Duh Sveti i sada spreman izliti na vas? Što ćete pružiti mlađim generacijama? Kakvu ćete promjenu donijeti ovom svijetu?”

Papa Benedikt XVI potakao nas je i ohrabrio da budemo proroci Božje Ljubavi, glasnici Kristove poruke koji će svojim životom ohrabrivati druge da uspostave odnos s Bogom Ocem, te će graditi budućnost nade za cijelo čovječanstvo. Na nama je da taj poziv shvatimo ozbiljno. Bili smo svjedoci Kristu u Sydneyu. Sa povratkom kućama trebat će nam strpljenje, predanje i disciplina redovite molitve ne bi li prepoznali konkretne plodove sa susreta u našim životima. Sjećanje na dane u Sydneyu pomoći će nam da nastavimo biti svjedoci do na kraj svijeta – a to je sad tu gdje jesmo, u našim vlastitim gradovima i zemljama. Sada je vrijeme da svojim životom odgovimo na Papina pitanja. Uz pomoć Duha Svetoga, samo naprijed!