Većinu stvari, teorija i filozofskih pretpostavki razumijem kroz slike i osjećaje. Povezujem ih sa poznatim i tako lakše shvatim tu apstrakciju. Tako i Boga, osjetim njegovu prisutnost, tjelesno i duhovno. Zablista u nekoj priči, u nečijoj suzi, osmjehu ili vihoru vjetra. Tako mi ga je lakše shvatiti. Ne trudim se pronaći što više najpribližnijih dokaza o njegovom postojanju niti razmatrati najlogičnije i najprihvaćenije teorije, ne. Bog je jednostavno tu.

 

Zaista, tu je i miluje nas i smješi nam se. Samo trebamo željeti „vidjeti“ ga. Najveća sumnja u Boga je često ta: „Od kuda dolazi toliko zlo u današnjem svijetu?“ Moja vjera u Boga postala je najklimavija kada sam vidjela djecu kako pate. Kako jedan Bog čija je najuzvišenija zapovijed -zapovijed ljubavi, može žalostiti djecu i pustiti ih da trpe od strane zla? Ima smisla ona stara poslovica „Svakome po njegovoj zasluzi“. Iako je u praksi zamršena, na poslijetku ipak, koliko toliko, vrijedi. No, kada su djeca stigla sagrješiti, i zašto njima kaznu daje? Pogledavši dublje, sva ta djeca su sretnija od većine odraslih koji su dobili i puno manju „kaznu“. Dijete se u teškoj patnji i dalje veseli cvjetiću, zagrljaju i pjesmi. I ta je sreća tako nježna i iskrena. I tu je Bog. Pokazuje nam se ispred vrata, ali mi čvrsto i ljuto stisnemo oči i projurimo. Životni cilj koji se, pa sa sigurnošću bih mogla reći, nalazi u svim ljudima je sreća i ljubav. Na prvom mjestu ljubav. Ljubav koja nas vodi prema najvećoj ljubavi Božjoj i tada smo mirni, tada smo sretni u tišini. Vjerujem da svi ljudi teže prema Bogu, neki svjesno, neki nesvjesno, netko upotrijebi svu svoju volju, netko se svom svojom voljom odupire. No Bog ne bira, on je tu svima jednako. Sretan je onaj koji kada dobije crnu blatnu, svim našim osjetilima odvratnu kutiju, potrudi ju se usprkos svemu otvoriti i iz nje izleti mnoštvo bubamara najtoplije crvene boje i divnog nespretnog i slatkog leta. Svaki događaj, svaki naš odlučni ili manje odlučni korak ima mogućnost na dva načina prijeći isti put. Na onaj ugodan i šaren, pun ljubavi ili onaj neugodan u patnji koja se trudi sakriti ljepotu na drugoj strani puta. Sami odabiremo, sami odlučujemo želimo li vidjeti lijepo u svakodnevnici. I uz najteži put prolazi potok i raste šumsko cvjeće te pjevaju ptićice. Samo ih čvrsto trebamo željeti čuti, samo to. Metaforčiki je ovo rečeno, no bojim se da neznam drugačije. Mogla bih se potruditi, no tada bi zvučalo namješteno, školski i neiskreno. Ovako u kratkim crtama vidim Boga koji je toliko velik da nestane na sve papire svijeta.

11.04.2010.

 

p.s. ovo je sastavak na zadanu temu.